Razmisljala kako nemam svoj stil u fotografiji. Navodno, to je najvaznije, ili bar tako jedan fotograf cijem se radu divim kaze. Jedan od razloga je taj sto se slika u mojoj glavi jos uvijek ne poklapa sa onim sto moje ruke proizvedu. U stvari, sto je to stil? Ja recimo najvise volim da imam fotoaparat uz sebe i da slikam scene koje me zainteresiraju, sto je s jedne strane vrlo lijeno od mene jer, opet kazu, stvaranje kompozicije je najblize sto fotograf moze doci do umjetnosti. Kad ste na ulici i radite "street photography", rijetko imate priliku aranzirati svoje subjekte ili objekte ali u isto vrijeme oni odrade sav posao stvaranja" kompozicije i na vama je samo da vjesto uhvatite taj savrseni moment.

Druga stvar koja me limitira je tip objektiva koje imam tj. imam samo jedan, 18-70mm AF koji je sam po sebi jako dobar ali pomjeranje granica sa njim nije moguce, bar ne u smislu prilazenja blize objektu ili wide angle distorcije. Zelim teleobjektiv i macro lens, mozda jednu prime lens a ima tu i jos jedna caka. "Isti" objektiv ali ako ima u sebi tzv. anti-shake tehnologiju, kosta i do tri puta vise nego oni koji to nemaju, a upravo ta antishake lens bi dusu dala za jednu osobu koju mrzi sa sobom nositi stativ jer ne voli privlaciti paznju. A ljudi znate kakvi su, kad vas vide da slikate svi zele da malo o tome s vama porazgovaraju tako da se izgubi previse vremena da bi se napravilo par dobrih fotki.
I da se vratimo na moju lijenost, treba srediti mali kutak negdje u kuci gdje se moze eksperimentirati sa svjetlom, nesto kao mali studio. U mom slucaju to ce biti jedva pola male sobe, bijela plahta na zidovima, mali stol i par stolnih lampi sa razlicitim zaruljama, mozda par komada obojene plastike za "farbanje" svjetla, ali i to treba napraviti da bi se pomaknula koja granica.

U stvari, mislim da je dio mog stila, upravo ta teznja za pomjeranjem granica onoga sto cak i moje golo oko vidi.

Sto se tice golog oka, razmisljala sam zasto su mi sve fotografije nekako "melaholicne". Ja vjerujem da razliciti ljudi razlicito vide, njihove percepcije su razlicite na neuroloskoj bazi, i to je mozda ono sto im omogucava da naprave originalne slike. Jer zbilja vide ono sto drugi ne vide sve dok ta slika ne bude zabiljezena u pikselima ili na papiru a ne samo u njihovoj glavi. Ja sam imala operaciju na oku, skinuli su mi kataraktu i ugradili umjetnu lens, i cesto razmisljam da li to ima ikakvog uticaja na "melanholiju" mojih slika.
Ono sto sigurno utice je moje relativnno nesnalazenje sa M kontrolom na fotoaparatu, ne znam, nesto mi nikako ne ide to ekspertno pogadjanje i aperture, shuter speed, iso i white balance koje mi treba da zabiljezim ono sto vidim. Tako da me moje fotografije uvijek iznenade, sto samo po sebi i nije tako lose, samo malo frustrirajuce. Ali, kazu, i to ce doci s vremenom.

U svakom slucaju, imam dovoljno stvari za napraviti prije nego sto sebe proglasim antitalentom za ucenje fotografije. Najgora u zivotu je stagnacija a moj hobi je srecom, jos uvijek miljama daleko od toga.